|
|
| < | kolovoz, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Lopta
Jako zanimljiv blog jedne loptice hopsice...
You live and you breathe, and then you die.
In between, if you're lucky, you fall in love.
Some loves stay forever
others are lost in only a day.
But it's still there, underneath all the hurt
and pride and years
if it's true love, it's never forgotten
so when someone says they're in love,
don't tell them they can't be
don't say they're too young,
or it’s too soon.
Mnogo ste propatili u ovom periodu? Bilo je to učenje.
Puno ste plakali? Bilo je to pročišćavanje duše.
Bili ste ogorčeni? Bilo je to zato da biste mogli oprostiti.
Bili ste osamljeni? Bilo je to zato što ste zatvorili vrata.
Vjerovali ste da je sve izgubljeno? Bio je to samo početak oporavka.
Osjećate se osamljeni? Pogledajte oko sebe i vidjet ćete puno ljudi koji čekaju vaš osmijeh kako bi vam se mogli približiti.
You will never be happy if you continue to search for what happiness consists of. You will never live if you are looking for the
meaning of life.
(Albert Camus)
I think what's wrong with the world is that;
No one says how they feel, they always hold it inside.
They're sad, but they don't cry.
They're happy, but they don't dance or sing.
They're angry, but they don't scream.
Because if they do, they feel ashamed.
And that's the worst feeling in the world.
So everyone walks with their heads down,
and no one sees how beautiful the sky is.
Ovo je presmiješno... 
|
Srijeda, Dan 0.
Osjećam tjeskobu. Rekao je da će doći kod mene. Ne osjećam se dobro i osjećam da će biti loše. Ali, neće me ostaviti. Znam to. Rekao je da neće.Bojim se, ali se nadam da ćemo to riješiti i biti će sve ok. Uvijek bude. Volim ga više od svega, znam, ZNAM, da i on isto osjeća. Zato.. Zato mora biti sve ok..
Ostavio me...
Ne vjerujem. Ne mogu.. Kako?? Kako živjeti dalje? Kako ići na godišnji? Kako precrtati sve planove? Zašto baš SADA? Oh, Bože, zašto??
I dalje je kod mene, spavamo jedno pored drugog. Ne može me ostaviti takvu, jecajuću. Zašto se toliko ponižavam i molim ga da ne ode? Što je meni? Zašto ga ne mogu pustiti??
Dan 1.
Probudili smo se. Gledam ga kako spava. Još je samo tako malo tu, pored mene. Ne mogu izdržati, odlazim se isplakati u wc. Budi se. Spremam se za posao. Moram izdržati na poslu, ne smijem zaplakati. Ne smijem. Plačem ponovno. Govorim mu da baci četkicu za zube kad više neće dolaziti. Uzima i baca četkicu u smeće. Plačem.
Hodamo prema stanici. Ne držimo se za ruke. Prvi put. Zagrli me, suze idu. Udaljavam se od njega, ali ne pomaže. U tramvaju mi utiskuje posljednji poljubac. Raspadam se na stanici.
Posao. Odlazim svako malo na wc obrisati suze. Moram izdržati! Okrivljavam klimu za upalu i suze. Drhti mi glas. Moram poduzeti nešto u vezi toga. Sutra će biti lakše. Da, sutra MORA biti lakše. Samo da izdržim još Lanu i Anu koje će me doći „tješiti“. Ne smijem se rasplakati. Plačem. Hvala Bogu na suncu i sunčanima pa skrivam upale i naotekle crvene oči. Jedva čekam doći doma i raspasti se.
Kuća. Plačem. Hvala Bogu pa sam sama kod kuće. Ne mogu spavati od bolova i tjeskobe. Popijem praxiten. Čvrsto odlučujem da ću to napraviti sutra prije posla.
Dan 2.
Praxiteni bi trebali pomagati. Polutupa sam. I dalje tu i tamo plačem. Ajme, Bože. Ne uspijevam i šaljem mu poruku. Odgovara mi sa tužnim smajlićem. Jebi se ti s tužnim smajlićem. Ja sam TA koja se raspada, ti si se pripremio. Ahhhh! Plačem ponovno. Jedan dan je prošao. Mogu ja to. Možda se predomisli. Neće. Plačem ponovno.
Dan 3. – 6.
Svaki dan se čujemo. To bi mi trebalo pomoći, ali naravno da ne pomaže. Lažem samoj sebi. Vidjet ćemo se. Samo da ga vidim. Bit će sve bolje. Vidimo se. Nema poljupca, nema dodira. Ajme, Bože, ne mogu ga gledati. Kaže mi da sam lijepa danas. Odgovaram mu da sam ja lijepa svaki dan. Nasmijemo se. Idemo u kino, svatko je na svojoj strani sjedala. Držimo se za ruku. Ajme, kako ga volim! Pokušavam ne plakati. Progutam knedlu. U redu je. Praxiten je pomagao. Konačno.
Dan 7-13
Bolje mi je. Vidjet ćemo se opet. Prošetati po Maksimiru. To će biti dobro. Na otvorenom i šetnja. Mora biti bolje.
Dan 14.
Nije bilo ništa bolje. Poljubio me u čelo. Jebalo ga čelo! Ne mogu hodati pored njega, a da ga ne uhvatim za ruku. On se kontrolira i daleko je. I danas sam mu lijepa. No, nije li to baš prekrasno? Osjećam se još gore nego prije. Dolazim doma i po tisućiti put se raspadam. Kako on može biti toliko hladan? To nije moguće!
Dan 15.-20.
Puno sam bolje. Komuniciramo. Normalno se dopisujemo. Opušteno. Uz moje poneke ispade kako je hladan. Ne bi se trebali čuti svaki dan, ali ne mogu mu ne poslati poruku. Odgovara mi na svaku. Zovem ga da se vidimo.
Dan 21.
Dogovoramo se da ćemo se naći. Ni zbog čega drugoga osim zadovoljavanja fizičkih potreba koje oboje osjećamo. Dolazi mi na posao. Odlazimo na kavu. Veseli smo i opušteni. Izlazimo iz kafića na stepenice. Pričeka me na stepenici niže i poljubi me. Osjećam trnce preko cijelog tijela. NIKADA se nisam tako osjećala. Toliko mi je nedostajao! Ne mogu mu prestati dirati kosu, lice, grliti ga.Osjećam kao da je ta čežnja uzajamna. Odlazimo u auto i na neku livadu. Sve je tako opušteno i jednostavno. Zavaravam se. Toliko su mi falili njegovi poljupci po vratu, licu, usnama. Nadoknađuje sve. Ajme, toliko mi je falio. Imam potrebu reći mu da ga volim, ali ne želim uništiti ovo pa šutim. Pametno.Opraštamo se uz poljubac. Izlazim iz auta puna leptirića. Šaljem mu poruku da mi je bilo jako lijepo, dobivam odgovor kako i njemu isto. Možda postoji šansa, nadam se.
Dan 22. – 34.
Čujemo se gotovo svaki dan. Putem poruka, ali čak i poziva. Ponekad divljam kad mi ne odgovori i OPET je hladan. Vrijeđa me sa nekim riječima koje ne želim čuti. Previše sam osjetljiva, moram smanjiti malo.. Sutra idem na more. Poriječkali smo se. Nazovem ga. Posvađamo se. Po tisućiti put. Opet. To je to. Ne postoji šansa da će se išta popraviti između nas. Bijesan je. Poklopio mi je slušalicu. Ne mogu spavati, a idem na put. Plačem opet. Onako kao i prvi dan. Šaljem poruku u trenutku slabosti. Znam da neće odgovoriti, ali šaljem radi sebe. Sa isprikom za sve. Brišem njegov broj i poruke.
Dan 35.-42.
Na moru sam, ne mislim (toliko!) na njega, odlično mi je. Ovdje je sve tako lakše. Njegovom prijatelju je danas rođendan. Javljam mu se i čestitam mu rođendan. Odgovara mi. Završavamo razgovor. Razboljela sam se. Na ljeto. Na moru. Bravo ja. Pod temperaturom mu šaljem poruku da sam bolesna. Nije pretjerano zainteresiran.
Dan 43.
Ovo more ne liječi depresiju na duge staze. Tužna sam i fali mi. Ne znam jel zato što me temeperatura udara ili samo zato što ne mogu više biti u tim divljim Vodicama. Šaljem mu kako ne mogu biti ni s kim i kako mi se svi gade. Ignorira to i pita me kako sam. Dopisujemo se kratko. Odgovara mi da se vraća sljedeći petak u Zagreb. Završavamo razgovor. Užasno je hladan. Mislim, i trebao bi biti takav. Zašto me onda to toliko boli? I zašto ja čitam prokletu knjigu koja me podsjeća na njega i nas i sve je tako užasno! Ne želim se vratiti u Zagreb! Ne želim biti ovdje! Mogu li izaći iz svoje kože? Samo na kratko. Molim Svevišnjeg, neću dugo, stvarno neću.
Dan 44.-45.
Čestitam samoj sebi što odolijevam poslati mu poruku. Izbrisala sam njegov broj. Bravo ja. Vraćam se u Zagreb. Oh, kako mrzim to. Znam da, kad ću doći doma, će mi biti još sto puta gore. Znam to!
Dan 46.
U Zagrebu sam. I sto puta mi je gore. Oracle su me zvali. Upisala sam ga ponovno u mobitel. Pod imenom i prezimenom. Kao, to će mi pomoći da mu se ne javim, a da se ne osjećam kao zadnji papak koji MORA obrisati broj da se ne bih javila. Nije da broj znam napamet. Boli me to što mi nije poželio sretan put, niti pitao kako sam stigla, niti pitao išta. Niti ne bi trebao. Koliko još treba da se počnem osjećati bolje? Zašto mi ne jenjava želja da ga vidim?? Za 5 dana se vraća u Zagreb. Moram biti jaka i ne javiti se do tada. Ni tada. Ni poslije toga. Ne smijem mu se javiti više nikad. Hoće li se on meni javiti? Zašto je prošlo tek 46 dana, a osjećam se kao da su prošli mjeseci? Zašto mu nisam dala mira od početka? Zašto sam toliko glupa? Toliko glupa da sam uopće i upropastila vezu s dečkom kojeg volim više od ikoga ikada. Ja sam idiot. Dakle, još uvijek sam u fazi tugovanja. Samo što sada krivim sebe. Što sam idiot. Molim znanstvenike da stroj za vraćanje vremena stave u javnost. Po jeftinoj cijeni da ga mogu priuštiti. Sutra počinjem raditi. Ne znam što mi je gore: činjenica da mi je gotov godišnji i počinjem raditi opet ili to što mi je ljeto prošlo bez naših zajedničkih dana? Ili život.
Godina je pri kraju, što nas uvijek prisjeća na doživljaje tijekom godine..
Bilo je tu veselih i tužnih događaja. Ali onaj najbitniji je bio - ON. Približava se godina dana naše veze, a ja sam najsretnija na svijetu što ga imam. Prava ljubav, rekli bi. Ona koja znači da ne mislim ni na jednog drugog dečka, ne želim nikoga drugoga osim njega, možda čak i do kraja života. Prošlost mi kuca na vrata svako malo, ignoriram je jer mi ne treba. Svi oni za kojima sam patila i toliko željela biti s njima mi niti ne dolaze u najmanji obzir. Nije mi više niti jasno što sam vidjela u njima, toliko mi je on savršen.
Nisam nikada vjerovala da mene netko može toliko voljeti, da nekome mogu biti toliko lijepa. Još uvijek ne mogu. On me iz dana u dan razuvjerava.
Zauvijek je teška riječ, i često pogrešna. Ljudi svašta govore kad su zaljubljeni. Možda sam i ja sada takva. Uostalom, kakva bi to ljubav bila ako bi joj nazirali kraj? Ali da se vidim za nekoliko godina još uvijek s njim, djecom, kućom, vidim se. I ne treba mi ništa više osim njega. Naravno, tu je opet onaj strah što ako ga izgubim, ako mi je toliko potreban? Život je nepredvidlijv pa niti neću naslućivati. Zasada mi je neopisivo, a uostalom ljubav se ne može toliko prenijeti na papir koliko se može osjećati.
Život je ponekad zaista nepredvidljiv.. I zapravo, nije čak ni ponekad, nego uvijek. Taman kad više ne znaš kud bi, kad te sa svih strana opkole loša raspoloženja i crne misli, odjednom se stvori jedan mali prolaz koji nam omogućava da pobjegnemo i spasimo se.
Eto, tako se i meni (opet) dogodilo...
Jedan naoko regularan izlazak van i upoznavanje random dečka vani, preokrenuo se u nešto više. Iako, kad smo bili vani, nisam imala interes ostaviti mu broj mobitela. Ipak jesam, jer, tko zna, dajem priliku svima.
Odlazak na piće par dana kasnije i nastavak druženja nadalje. Iako mi u početku čak taj dečko nije ni bio neki moj tip (iako ja nemam "svoj tip", al ajde..), što se više družimo, sve više mi počinje značiti. I to u tako kratkom roku. Oni leptirići, za koje sam mislila da se neće pojaviti tako brzo, opet su tu. Dobro, ne reagiram toliko jako, kao s ovim prije, ali nije ni bitno, ide prema tome da mi znači još i više. Počinjem si misliti kako se zaljubljujem. Ne dosađuje mi njegovo društvo. Mogla bih satima biti s njim, a kao da su minute. Nakon što se rastanemo, jedva čekam da ga vidim opet.. Svi oni znakovi koji impliciraju na to koliko si zaljubljen. Ne želim predviđati kuda će ovo sve otići. Možda bude dobro - bolje - najbolje, a možda ne bude. Nije ni bitno. Bitno da uživam u ovim sad trenucima, da sam sretna sada. A kako bude - bit će. Zasad sam zaljubljena. :)
Slučajno sam naišla na jedan post koji sam poslala frendici 18. srpnja prošle godine. Smijem se kad pročitam koliko sam bila hiper zbog svega. I bez obzira što je sve ovo samo prošlost, bio je osjećaj koji nije tolko čest. I dokaz da je zaista bilo pozitivno sve i išlo ka tome. Koliko god me rastužuje to što su se stvari promijenile najgore kako su se mogle promijeniti, drago mi je što je ipak postojalo. Da ne kažem da nikad nisam skakala od izuzetne sreće i poleta od jednog običnog izlaska. ;)
"OMG, da.. 5:55 je i ja nemrem spavat.. I to ili zbog ove kiše, il zbog toga kaj mi je u sobi još uvijek vruće, ili ipak zbog toga kaj sam preuzbuđena.. I nemrem dočekat da ti velim, pa zato pišem ovo.. Aaaaa!
Prvo, bila ja vani s Vjeranom, Dominikom i Mateom i Martinom koje ti ne znaš, a Matea je Filipa2..
Išli u INbar (di brijem da sam vidjela usranog Daria, al to nema veze) i nakon toga do Piranhe.. I u 00:40 meni stiže sms od Dražena B****a "Djes ba?".. Ja prvo luda jer mi se javlja sad, al ajd, hepi.. Odgovorama sa Vjeranovog moba jer ja nemam para da nemam para (lol!) i da smo isped Piranhe.. I on mene zove da di sam i da su oni u INbar-u (fucking 10 min kasnije su došli.. -.-) i ja njemu velim da nek dođu do Piranhe, i on meni veli da će mi javit ak će doć.. I mi ipak ne uđemo u Piranhu, nego odemo u Macao.. I ja njemu (opet s Vjeranovog moba) šaljem da smo mi u Macau, fyi.. I on meni da će on tamo oko 2 negdje, pa ono, čujemo se.. Oko 2 i neš me zvao i rekao da su oni u Piranhi (bedaki) i da dođemo tam.. I ja velim da ne bumo došli, nego nek oni dođu u Macau, tu smo mi i ne bumo platili upad u Piranhu.. U međuvremenu nam je bilo jako vruće u Macau, pa smo izašli van i otišli na sendvič tam na šetalištu jezera.. I završili ispred Piranhe, tak da sam ja opet slala poruku da smo ispred Piranhe.. I on mene zove, traži me tam, jer su oni taman došli pred Macao (fucking faith.. LoL!) i dođe do nas.. Upozna se s njima, i još upadne Dominiku sa "i ti kojeg bih ja trebao znat".. I na kraju došla ta njegova ekipa koja zna Dominika (naravno! hahaha) i sad svi pričamo kam ćemo dalje il kaj.. Pita on mene jel idemo kam dalje, i ja velim da najvjerojatnije idemo doma, jer su Vjeran i ove cure bile za spat doma.. I sad on ostao solo s tim Lukom (koji zna Dominika) i pita nas.. I meni Dominik veli da , ak ja hoću ostat, da će on ostat sa mnom.. I sad mi tam pregovaramo.. Dražen mi govori kao da ja hoću ić spavat i tak.. I na kraju se rukujemo da ćemo ić i on meni onak predbaci "Pit ćemo, ha?? da, da.." i ja velim da dobro, da ostajem(o) i da me časti tequilom.. I zovem Dominika nazad.. I mi (Dom, Dražen, Luka i ja) odemo negdje u neki birc na otvorenom na cugu.. I da.. Mene Dražen tam dirao po kosi cijelo vrijeme, jer mu je tak fora moja kosa.. Dom mi se smije kak me dira tam pred svima.. I onda smo na cugi pričali kak ja idem u Vodice u utorak, i meni Dom da će mi on doć za vikend.. I Dražen se uključi da bi onda i on došao.. I oni se dogovorili da će za vikend doć u Vodice.. I Luka bu valjda.. haha Jupi jej.. Ugl, Dražen se cijelo vrijeme (ko i cijela ekipa s forom "sve 5 samo renault 4") zafrkavao za Domov avtek, tak da mu je bilo super da ih on vozi doma.. I meni bilo hladno u međuvremenu, pa smo se pokupili.. I idemo prema autu.. I sad hodaju Dom i Luka ispred nas, a Dražen i ja iza.. I on mene pita da kaj mi je hladno (i da ima jaknu da bi mi je dao, al nema i hahaha) i stavi mi ruku oko struka.. Jer znaš, tak bu mi toplije.. hahahaha I dođemo do auta.. Luka se zgura naprijed, Dražen i ja iza.. I sad se smije cijelo vrijeme kak Dom vozi i križa se na svakom zavoju (LoL! presladak je bio) i sad se i Dom malo pravi važan pa divlja po zavoju tam, i ja se primim za sjedalo i on stavi svoju ruku na moju i sad komentiramo kak je meni hladno i kak su meni ruke hladne.. I on uzme moju ruku i primi je u svoju , ispreplete nam prste i tak se mi držimo.. I pričamo svi neš.. I u jednom trenutku se on okrene prema meni i POLJUBI ME!! (Da, konačno si dočekala to.. hahahaha) I onda me povukao lagano prema sebi i Dom je poskočio na nešto i ubili smo se.. hahahah Pa me opet poljubio, malo smo se ljubili (kratko) i onda je on meni naslonio glavu na svoju.. I OMG koji leptirići!!! Isss *faint* još uvijek.. hahahaha Ugl, Luku smo otpeljali do Španskog, pa njega vozili u Kustošiju i Dom nam je pustio muziku (cajke, da.. ) od kojih se ovaj opet počeo križat.. haha I malo smo se još ljubakali.. I dopeljao ga pred kuću.. I nije me poljubio za rastanak (LoL!) nego me pozdravio sa "bok ivana" i vratio mi moje stvari kod njega.. I sad ja dođem doma.. Meni leptirići luduju.. Moram se suzdržavat.. Jer možda je to njemu bilo sam tek tolko.. I nemrem ipak zaspat.. I sad dobijem sms od njega koji kaže: "Djevojko bilo mi je super s tobom, javi se kad nabavis neki novac na tome mobitelu. Sto se mora tiče, nadam se da se vidimo još ovaj week. Laku noć."... I sad sam luda.. L.U.D.A.!!! hahahahaha A tak mekane usnice ime, i tak je vauuu i tak sam si sva hyper i nemrem spavat! I sutra ću bit koma.. I hoću ga vidjet odmah i sad i ljubit se s njim do preksutra... Aaaaa!! Daj se ti zbudi!! hahahahahaha I tak.. Ugl, to je to.. Sad to čitaj, vrišti i onda me nazovi da vrištimo zajedno.. Ja ću najvjerojatnije spavat.. (Nadam se!!).. To je to.. Pozz..
Kissy "
The story keeps on going, always the same
Same situations, only different name
Everything’s fine, start falling for you
And all of a sudden you find someone new.
What does make her better?
It doesn't even matter
When you’ve already decided who you want
She makes it perfect, and I just - don’t.
She is everything I’m not, or I’ll ever be
And whatever I am, you don’t want to see
But I can’t stop remembering how much you were kind
And I’m still surprised how fast you changed your mind.
Even though the way this ended hurts me as hell
I still wish you nothing else, but well
So, I’ll put my heart back in a glove
And watch you finally happy and in love.
Wow, čitajući ovaj zadnji post došlo mi je da se rasplačem.. Nikada, ali baš nikada ne bih mogla reći da će priča s ovim dečkom završiti upravo tako kako je završila.. Zapravo, nije završila.. Nekoliko pogrešnih koraka i sve ode k vragu.. No, da počnem ispočetka, ako početak zapravo i postoji...
Moj odnos s njim (Zvat ćemo ga D.) bio je platonski i nakon posta kojeg sam napisala.. Još neka 2 tjedna.. Navlačenja da se vidimo, nedostatak vremena s njegove strane itd. No, došla je srijeda, kada je on konačno došao do mene na posao i konačno napravio korak više i poljubio me.. Taj dan je bio toliko divan.. Činilo se kao da je konačno svijetla budućnost ispred mene. Glede mene i njega, glede svega.. Čekala me predivna večer s društvom, kojoj sam se jako veselila. No, naravno, ništa ne ide planirano u životu onako kako ti to želiš. Ta večer, koja je zaista počela predivno i bila jako zabavna, završila je polu-tragedijom. Polu, kažem, jer nije bilo mrtvih. Tragedija je bila zbog nesreće. Zabava koja nas je koštala mjesece života. I to mene najviše. Odlazak na Sljeme, u autu, s još troje pripitih ljudi, nije završio pozitivno. Završio je u jarku Sljemena, sa moja 4 slomljena kralježaka. Operacija kralježnice i višemjesečni oporavak, koji još uvijek nije gotov. Čovjek bi rekao da sam bar imala onda podršku D.-a s kojim je krenulo super konačno, ako ne svega ostalog. I bilo je tako.. U početku. Čuli smo, imala sam posjetu u bolnicu od njega. I posjete kod kuće. I krenulo mi je ka boljem. No, napravila sam pogrešku. Otvorila sam Twitter i „followala“ njega. I neke njegove prijatelje. On je postajao udaljeniji i bezobrazniji preko Twittera, a ovako smo jedva i komunicirali. Zapravo, to je sve trajalo nekih tjedan dana, prije nego smo se susreli vani. Da, izašla sam s prijateljicom i na kraju išla s njim doma. Pod tim mislim na lutanje po gradu u 3 ujutro i odlazak do obližeg narodnjačkog kluba da on pozdravi svoju prijateljicu s faksa. Na našem rastanku nije bilo poljupca, samo zagrljaj s njegove strane i riječi „Čujemo se..“ Nakon toga se nismo čuli, a sljedeći put kad sam ga vidjela vani, bio je sa tom istom „prijateljicom“ s faksa, koja mu je sada cura. Sve što sam dobila s njegove strane je bio „unfollow“ na Twitteru, koji mi je očito trebao sve reći. I koliko god mi je taj dečko bio poseban (kao što se i vidi u prethodnom postu), tolko mi je bilo teško prijeći preko toga. Bilo mi je žao što je tako završilo. Ali opet, čitajući ovo, drago mi je što sam ga ipak upoznala, jer mi je pomogao prijeći preko nekih stvari. Drago mi je (koliko jednoj „bivšoj“ zaljubljenoj curi može biti) što je našao curu koja mu se zaista sviđa i u koju se zaljubio, jer to do sada nije iskusio. Da, žao mi je što to nisam ipak bila ja, al meni je očito nešto drugo namijenjeno. Pokušavam smatrati da se sve događa s određenim razlogom, pa tako i meni. Da, opet sam zamijenjena s drugom curom, duge kovrčave kose. Opet sam prije nje bila smatrana zdravom za gotovom, a ta cura je odjednom djevojka koja je promijenila njegov život i djevojka prema kojoj to nikad prije nije osjećao. Drugi put, gotovo za redom. Ali, kao što rekoh, očito tako mora biti. Vjerujem (jer ništa drugo ni nemam do toga) da će i meni „zasijati sunce“ i da ću i ja biti nekom dečku upravo TA cura. Cura u koju se zaljubi, i koja mu je promijenila život na bolje. I prema kojem ću i ja osjećati isto. Gledajući pozitivno, bar se osjećam bolje sa zdravljem. Da, treba mi nježnosti, koju jesam dobivala od strane D.-a svojevremeno, i fali mi sve to, ali kao što sam u prethodnom postu napisala „Tko čeka, taj i dočeka..“. Pa, valjda ću i ja dočekati to što čekam i biti zaista najsretnija na svijetu. Ionako sreća nije ništa drugo do osjećaja, koji nas tu i tamo prati kroz život. Srce mi ovaj put, hvala Bogu, nije slomljeno, samo mi je ego malo narušen..
Tako da oporavljeno od svih napuknuća do sada, i dalje čekam..
Hm, da.. Opet je prošlo dosta vremena.. -.- Obaveze, obaveze.. No, da..
Glupo je da idem pisati što se dogodilo sve u međuvremenu, jer bi to oduzelo previše vremena, a ionako nije bitno za ovaj post..
Naslov kaže „Finally in love??“.. Što bi to trebalo značiti? Da sam zaljubljena? Da nisam bila zaljubljena do sad? Možda i ne. Tj. da. Tj. ne znam. Dobro je dok sam odlučna, hehe. Kako to kod mene inače biva, tako je i ova dobra stvar došla iznenada, ili kako bih ja rekla „iz grma“. Dečko je slučajno ušao u moj život, na potpuno nepredvidljiv način. Ja radim u Autoškoli, kao administrator, on je kandidat. Dečko koji je proveo par mjeseci u školi, a da nije imao nikakav utjecaj na mene, sve do zadnjeg tjedna. Pozvao me na piće poslije posla. Ništa čudnog. No, moj pristanak na to piće je doveo do sasvim drugih rezultata. Upoznavši ga u to kratko vrijeme na tom piću, uspio je napravit da se ja potpuno, neočekivano i bezglavo – zaljubim u njega preko glave. Toliko je drugačiji, poseban i zanimljiv da me šokirao i potpuno impresionirao svojom pojavom i načinom života. Naravno, piće je bilo čisto platonsko, kao i poziv za izlazak sljedećeg tjedna. Doduše, ne znam koliko je platonski bio poljubac na zadnjem sjedištu burazovog auta dok nas je vozio doma s tog zajedničkog izlaska, i još par nakon tog prvog, ali ajde.. Koliko god ja nisam mogla prijeći preko J-a, i koliko god me taj osjećaj držao jako dugo, čak i kad sam ga pokušavala zatomiti, On je to uspio riješiti u jednom jedinom odlasku na piće. Nakon tog izlaska i poljubaca, još smo se par puta našli, ali ponovno je sve bilo na platonskoj razini, bez ikakvih naznaka za nešto više. No, ipak, kako god to završilo, dobila sam nešto tim poznanstvom. Preboljela sam ono što sam dugo čekala preboljeti i upoznala jednu prekrasnu osobu, koja je bila dio mog života. Naravno, tip kakav sam ja, taj dečko je sličan J-u po tome što je (očito) neodlučan glede mene. Sve je to malo zbunjujuće sa znakovima koje mi šalje, ali spremna sam biti strpljiva i čekati. Strpljiv spašen. Jedva još i sama vjerujem u sve ovo. Kako god bi mi prije dan počeo s J-om u mislima, tako mi sad počinje s njim. Na J-a jedva da i pomislim.. Iako mi se J počeo sam prvi javljat u zadnje vrijeme i situacija nam se popravila. Moguće da zato što sam ja puno opuštenija, i jednostavno očito više nije taj pritisak između nas. Nadam se da će on biti sretan, zaslužuje to. Ja ga i dalje volim, ali čisto nekom drugom ljubavlju. I drago mi je zbog toga..
U iščekivanju boljega.. Tko čeka taj i dočeka..
I was so in love with you
Couldn't think straight through
But you rejected me
Left me feeling like a cut tree.
Days, weeks, months, passing by
With every moment my thoughts were flying high
Still, my body and soul staying low
With no hope left to show.
Yet, it doesn't hurt as much as it was
Time really does heal wounds after all
No matter I still didn't found my cause
I'm not waiting anymore for you to call.
But then, all of a sudden, you decide to come
Like for you it is a game of some
You make me fall in love even more
Unrepeatable making me sore.
It's like you don't realize what are we in
It's like you don't see this is a sin
For you to make me so weak
For you to make my heart bloody leak.
I don't wish to hate you
I don't even wish you're somebody new
I only pray for creating a wall
And not feeling for you anything at all...
Mjesec dana... Još mjesec dana je prošlo.. Bilo je loše, pa bolje, pa još lošije nego prvi put.. Izdignuh se malo, ali se opet, nenadano spustih i ispod površine. Depresija, rekosmo? Moguće.. A, opet, tko zna.. Možda samo jedno slomljeno srce koje čeka ljepilo..
Samo što ljepila nema. A narudžba čeka.
Prijateljica mi je rekla da moram promijeniti način života. Izbaciti ovaj, ubaciti nešto drugo. Nešto što me ne veže uopće za ovo, nešto od čega ću se moći oporaviti. Uporno odbijam prihvatiti to. Zato što bi to značilo da se moram odreći svega onoga što me držalo zadnjih nekoliko godina. Ples. Salsa. Društvo iz salse. Potpuno sam okupirana time. Nekih stvari se ne mogu odreći. Tj. ne želim, jer smatram da je preveliki gubitak. Ali, ipak ću se nečega morati odreći. Bez obzira kolko to volim i koliko sam naučena na to. Potajiti se malo, uvući u rupu i čekati da prođe oluja. Teško mi je to. Nemam ni najmanju ideju što bih bez toga. Ali, čini mi se da ću morati. Možda se jednom vratim. Jača nego ikad. Možda... Samo se nadam da ću izdržati i neću popustiti. Podsjetnik mi može bit zadnjih par puta kada sam jedva suzdržavala suze i ulazila u kuću plačući i ridajući. Toliko me sve to boli da to zaista nije zdravo. Nipošto. Rekoše mi da si ja sama moram biti najbitnija. Dosada to nisam bila. Uvijek svi ispred mene. Možda je vrijeme da se vratim k sebi. I ostanem tu..
I konačno nađem to ljepilo...
Depresija je više od obične tuge. Međutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmjerna uzroku, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, jednom riječju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoloženje, nije obična tuga, nego depresija.
******************
Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti (ahedonijom), ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, iscrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću.
******************
Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.
***********************
Čitam ja sve ovo.. I shvaćam.. Mislim da bolujem od depresije..
Ovo razdoblje od mjesec dana mi je kao neki san.. Noćna mora prije, ali definitivno, kako god, nestvarno..
Nije istina da me više ništa ne veseli.. Tu je ples.. Al, mislim da je to jedino..
Gubitak volje za sve... I što je najgore, zanemarujem ljude... Ljude koje volim.. Ali, činim to nesvjesno.. Jednostavno nemam više toliko volje.. Jedina misao koja mi je na pameti je da bih otišla negdje daleko i maknula se od svega.. I čak me ni pomisao da će mi te sve drage osobe zasigurno faliti ne spriječava za tom željom. Gubim sebe..
Ne prepoznajem se uopće.. Ne živim u vlastitom tijelu. Niti trenutno ne želim.. Ili ići spavati i probuditi se kad sve ovo prođe.. Zašto me to toliko pogađa?! Pa to je samo jedan običan dečko, koji me nije volio, i koji je sad s drugom djevojkom.. Preboli to! Zašto ne mogu?!
Također.. Ne mogu potpuno pokazati koliko me još to sve boli.. Imam osjećaj da sam dosadna, da sam naporna i da sam sebična. Kao što i jesam.. Evo, primjerice.. Draga prijateljica se zaljubila.. Konačno! I koliko god znam da bih inače skakala od sreće zbog toga, jednostavno sam ravnodušna. A ne želim biti.. Želim se veseliti tome kao što se ona veseli. Kao što bih se inače veselila.. Druga je pak u teškom razdoblju.. Prekid, ne prekid.. Ja opet tupa, bez osjećaja.. Druge dvije imaju zdravstvenih problema.. Nisam više apatična ko nekad.. Nemam nikakvih osjećaja, osim onih negativnih.. Osjećaj bezvoljnosti i osjećaj manje vrijednosti.. I da.. Mislim da to spada pod depresiju..
I koliko god želim Njega okriviti za sve, znam da sam si zapravo sama kriva tome. Dopustila sam si previše.. I sad ne znam izaći iz toga.. Toliko mi treba povratak, nježnost, osjećaj voljenosti, a ne dobivam to... Treba mi izlaz.. Treba mi čudo...
